Od 2019. godine, kada je u Jadranu započeo masovni pomor plemenite periske, uzrokovan parazitom, nadali smo se da će barem dio populacije preživjeti. Međutim, stanje je od samog početka pomora postalo katastrofalno. Od nekada velike i guste populacije najvećeg školjkaša Jadrana u hrvatskom dijelu mora ostalo je tek nekoliko raspršenih jedinki.
Zbog ozbiljnosti situacije pokrenut je projekt „Očuvanje plemenite periske u Jadranskom moru“, s ciljem pronalaska preživjelih jedinki, prikupljanja mlađi, praćenja uzročnika bolesti i razvoja metoda za buduću obnovu populacije.
Na temelju dojava građana i monitoringa, tijekom 2024. godine potvrđeno je svega 30 živih jedinki u cijelom hrvatskom dijelu Jadrana. Hrvatska obala Jadrana je golema, a naš najveći školjkaš sveden je na šačicu jedinki koje jedva možemo nabrojati. Ali sada, krajem 2025. godine očekivali bismo da ih je barem malo više.
U samo godinu dana broj živih jedinki smanjio se na 7!
Dio je vjerojatno izgubljen prirodnim putem, uslijed predacije riba i hobotnica ili drugih okolišnih stresova, a barem jedna jedinka (u Omišu) stradala je zbog orkanskog juga. No za dio slučajeva znamo da su izravna posljedica ljudskog djelovanja, poput sljedećih primjera.
Nin – nestale. Dvije periske pronađene u okolici Nina nestale su svega dva mjeseca nakon evidentiranja. Područje je sustavno pretraženo, bez ikakvog traga. Nalazile su se plitko, uz samu plažu, među kupačima.
Sutivan – iščupana i razbijena. Na sjevernoj strani Brača pronađena je periska, a dva tjedna kasnije planirano je postavljanje zaštitnog kaveza. Na lokaciji su pronađena tri odlomljena dijela školjke u neposrednoj blizini. Način oštećenja nedvosmisleno upućuje na ljudsku intervenciju.
Mirca – nestala. Nakon uništenja periske u Sutivanu, nova jedinka pronađena u Mircima donijela je kratkotrajni tračak nade. Dva tjedna kasnije nestala je bez ikakvog traga.
Pernat – ukradena iz kaveza. Periska je dvije godine bila pod monitoringom, zaštićena kavezom na dubini od 6 metara. Kavez je pronađen razbijen, periske nema.
Zečevo – vjerojatno sidrenje. Nalazila se na području učestalog sidrenja tijekom hodočašća. Ako nije uništena sidrom, iščupana je namjerno.
Vir – samljevena. Jedina poznata periska na Viru praćena je dvije godine. Tijekom monitoringa na njezinom je mjestu pronađen betonski kolpomorto, odbačen točno na nju.
No, ima prostora i za optimizam. Velik broj periski u Venecijanskoj laguni preživio je i populacija se ondje zasad održava u dobrom stanju, a uzročnik masovnog pomora trenutačno se više ne detektira u Jadranu. Talijanski stručnjaci dio tih periski sele iz Venecijanske lagune u druge zaštićene parkove prirode, i ako im uspije, takav pristup dodatno povećava šanse za njihovo dugoročno očuvanje.
Ta populacija predstavlja važan genetski i ekološki rezervoar, ali i ključni potencijal za buduću repopulaciju šireg jadranskog područja. Ako se povoljni okolišni uvjeti održe, ličinke koje prenose morske struje mogle bi jednoga dana ponovno nastaniti i našu obalu. Kolektori za prikupljanje mlađi trenutačno su najpouzdaniji alat za utvrđivanje razmnožava li se periska u prirodi i pojavljuju li se nove jedinke duž hrvatske obale. A kada se takve jedinke otkriju njihova pojava brzo postaje vijest.
No te periske nekako moraju i preživjeti nakon otkrića. Nedavni slovensko-talijanski znanstveni rad (Flander-Putrle et al., 2023) pokazuje da je najbolje za njihov rast i preživljavanje osigurati im stalni smještaj i skrb metodom in situ, dakle uzgojem i zaštitom unutar njihovog prirodnog morskog okoliša, daleko od akvarija i laboratorija. Osobno vjerujem da bi pronađenim periskama kroz projekt trebalo osigurati upravo takav oblik skrbi, jer osim što je to znanstveno potvrđeno kao najučinkovitije, to je ujedno i najlogičnije rješenje, metoda zahtijeva najmanje troškova, a uvjete za njezinu provedbu već imamo, i više nego dovoljno.
Na kraju ću samo dodati da me je sudbina periske na Viru (na slici) najviše pogodila i motivirala da sve ovo napišem. Taj događaj opisuje stanje svijesti prema morskom okolišu u kojem se kao društvo nalazimo 2025. godine. Stihijsko uništavanje prostora radi osobnih interesa, institucionalna pasivnost, izostanak nadzora i sustavno razvodnjavanje odgovornosti, uz sveopću ekološku nepismenost koja stvara temelje nebrige za dugoročne posljedice, doveli su do normalizacije ponašanja u kojem je svima jasno da se pravila na moru mogu kršiti bez posljedica, pa svatko zna da može raditi što hoće.